• English
  • German
  • Hungarian
  • Hrvatski

Tikveš

Tikveš je naselje ili pustara na 19 kilometara od Bilja. Nalazi u središtu sjevernog dijela Parka prirode u blizini crpne postaje Tikveš na Vemeljskom Dunavcu. Nastalo je izgradnjom niza samostojećih prizemnih građevina obodno uz prometnicu.

Okruženo kvalitetnim šumskim fondom, ima izvrsne uvjete revitalizacije u obliku etno sela.

Arhaičnost izgrađenih građevina, te svojevrsna izdvojenost u divljini, posjetitelje može privući svojom izoliranošću u odnosu na okolni prostor. Stanovnici su se nekada uglavnom bavili gospodarenjem bogatstvima Kopačkog rita kao što su lov, ribolov, šuma, trska, stari zanati. Većina od ukupno danas postojećih 25 građevina je napuštena.

Nedaleko od Tikveša nalazi se crpna postaja Tikveš locirana uz nasip Zmajevac – Kopačevo, a služi regulaciji razine voda s dunavske i sa strane Kopačkog rita.

U ovo malo selo navraćali su mnogi istaknuti svjetski državnici i vladari. Prepoznavši tikveške hrastove šume kao lovno područje bogato krupnom divljači, Habsburgovci su dali sagraditi dvorac za potrebe carskog lovišta. Dvorac Habsburg (poznat i kao “Titov dvorac”) i reprezentativno lovište Tikveš i do danas su zadržali patinu prošlog vremena. U Tikvešu su se izmjenjivali mnogi vladari i dolazili mnogi značajni ljudi, medu ostalima i poznati biolog Brehm. Poslije II. svjetskog rata, jedna od predsjedničkih rezidencija Josipa Broza Tita bio je i tikveški dvorac u kojem su odsjedali mnogi svjetski političari koji su ovdje boravili u lovu.

ne propustite posjetiti !

što još posjetiti…

Zlatna greda

Do 1991. godine zaselak je naselja Kneževi Vinogradi. Gospodarska osnova je poljodjelstvo, stočarstvo, lovstvo i turizam. Najveći broj stanovnika Zlatne Grede naselio se u Bilje, gdje danas postoji Udruga “Zavičajni klub Zlatna Greda“. Priliko naseljavanja stanovnika u Bilje nogometni klub “Jelen“ iz Zlatne Grede integrirao se s nogometnim klubom iz Bilja 1979. godine, te nastupao pod imenom NK “Jelen“ Bilje.

U Zlatnoj Gredi se nalazi jedan od ljepših lovačkih domova kojim gospodari šumarija Tikveš, te Eko centar Zlatna Greda smješten u objektu bivše uprave
pustare.

Prema posljednjem popisu stanovništva u Zlatnoj gredi živi 12 osoba u 6 kućanstava.

Vardarac

Današnji Vardarac izgrađen je uz nekadašnji rimski limes. Povoljan geografski položaj i prirodni resursi su i u davna vremena privlačili sve one koje je put nanio u ovom smjeru. Najstariji stanovnici o čijem postojanju imamo i opipljive dokaze su u ovaj kraj došli u ranom brončanom dobu, između 1700 i 400 godina prije Krista. Nazivaju se i narodom inkrustrirane keramike. Naselje im se nalazilo na današnjim njivama Almáska, gdje su pronađeni rimski grobovi i novčići. Početkom IV. stoljeća, vjerojatno u doba Konstantina Velikog je u blizini današnjeg Vardarca već postojalo rimsko naselje za koje se pretpostavlja da je uništeno u napadima Kvada i Sarmata oko 374. godine. I Mađarima se svidio ovaj kraj. U doba Arpadovića je uz nekadašnji rimski limes nastala gusta mreža naselja, od kojih je jedno bilo Daróc – današnji Vardarac.

Selo je naseljeno većinom Mađarima. Tijekom povijesti njegovi stanovnici živjeli su od ratarstva, stočarstva, prvenstveno od uzgoja goveda i ribarstva, u 20. stoljeću obližnji je Osijek pružao mogućnosti zaposlenja i mnogi su se sa tradicionalnih zanimanja preorijentirali na isplativije povrtlarstvo.

Vardarčani su kao i njihovi susjedi iz Luga i Kopačeva poznati po kvalitetnoj mljevenoj paprici, koja je najbolja u fiš paprikašu u Citadeli. Taj je restoran desetljećima sinonim za dobru domaću hranu, a prije svega fiš paprikaš.

Podunavlje

Podunavlje zaselak Bilja smješteno nedaleko od Kopačeva i od Prijamnog centra Parka prirode Kopački rit.

Gospodarska osnova nekada je bila poljodjelstvo, stočarstvo, peradarstvo, ribogojstvo i ugostiteljstvo. Danas je ostalo samo ugostiteljstvo restorana Kormoran u vlasništvu Belja. Kormoran je jedan od najboljih etno restorana u Hrvatskoj, a nakon temeljitog preuređenja interijera i velikog dvorišta, pretvoren je u pravi biser za uživanje u prirodi. Užitak upotpunjuje ponuda ribljih i specijaliteta od divljači.

Do 2002. godine u Podunavlju je egzistiralo beljsko Ribnjačarstvo, koje je danas izvan funkcije. Farma Eblin ostala je u funkciji, a nekada je bila poznata kao Eblinove štale na cesti koja veže naselje Podunavlje s naseljem Kozjak. Belje je u suradnji s Parkom prirode pokrenulo jedinstven projekt poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj naslovljen “U skladu s prirodom”. Na 350 hektara ekoloških pašnjaka počela je primjena ekstenzivnog uzgoja goveda. Matično stado od 350 krava pasmine Hereforda ogledni je primjerak za primjenu proizvodnje, odnosno predstavlja simbiozu gospodarske aktivnosti i zaštite okoliša. Uz farmu napravljena su dva drvena boksa u kojim će turisti osim goveda Hereford vidjeti i gotovo izumrlu i ugroženu pasminu krava Podolac.

Osim jednog stambenog objekta koji je naseljen, ostale stambene zgrade su srušene i to većina za vrijeme okupacije 1991. – 1997. godine.

Zbog svog položaja uz sam rub Kopačkog rita u Podunavlju je moguć razvoj ruralnog turizma i ekološke prehrambene proizvodnje. U blizini je i crpna postaja Podunavlje kao dio melioracijskog sistema Dunavskog sektora.

ne propustite posjetiti !

što još posjetiti…

Lug

Smješten 7 km sjeverno od Bilja Lug je nekoć bio pravi gradić na obali Dunava, no danas dosta odstupa od te lokacije (naime do 17. stoljeća uz Lug je tekao Dunav). Prozvan je po starim Slavenima ili Latinima “Vlashovo” te je bio značajno mjesto, gdje su nekoć Rimljani držali svoje utvrđenje (castrum) zvano “Donatiana”.

Iz povijesne perspektive Lug je nekoć kao poljoprivredni gradić s razvijenom trgovinom spadao u najstarija, najvažnija i najveća naselja Baranje.

U naselju se nalazi vrijedno arheološko nalazište iz rimskog razdoblja, a stanovništvo Luga čine većinom Mađari. Na mjestu današnje crkve nekada je stajala rimska tvrđava na čijim je temeljima izgrađena crkva 1475. godine. Na sjevernoj strani crkve u Lugu uzidan je i jedan rimski spomenik (votivni kamen rimskog legionara Marcusa Floviusa Felixa). Crkva je do dolaska Turaka bila katolička, a 1543. godine srušen je samostan i oštećen toranj crkve. Nakon protjerivanja Turaka u 17. stoljeću crkva je potpala pod vlast reformatske uprave, te je kip Bogorodice prenesen u Aljmaš. Završetak trogodišnje obnove reformirane kršćanske crkve svečano je obilježen 2010. godine i oko nje je otvoren povijesni park s prikazom svih značajnijih mještana i ličnosti iz mađarske povijesti. Prostor oko crkve i središte Luga bila su
mjesta na kojem se održavaju nastupi KUD-ova i gdje su mještani predstavili svoje etno proizvode.

Godine 1881. godine Lug je imao čak 1412 stanovnika (danas u Lugu živi 852 stanovnika u 358 domaćinstava), a pripadao mu je i majur Kozjak sa 41 stanovnikom. Kozjak se naglo razvijao početkom 20. stoljeća, kada je imao više od 400 stanovnika. Nakon protjerivanja Turaka iz Baranje Lug se nalazi pod vlastelinstvom Belje. Kao i ostala mjesta u općini Bilje, selo Lug zahvaljujući svojoj sačuvanoj arhitekturi ima dobre predispozicije za razvoj seoskog turizma, posebno jer se nalazi na značajnoj prometnici između Bilja, Kopačkog rita i Kneževih Vinograda, odnosno vinskih cesta.

ne propustite posjetiti !

što još posjetiti…

Kozjak

Kozjak je smješten u jugoistočnim djelu Baranje i udaljen 12 kilometara od središta općine Bilje. Do 1991. godine zaselak je Luga ili pustara (izdvojeno naselje okruženo gospodarskim objektima). Stanovništvo je živjelo u “stanovima” dugačkim prizemnicama sa po nekoliko obitelji. Gospodarska osnova Kozjaka nekada je bila poljoprivreda i stočarstvo.

Naselje se u popisima stanovništva prvi put spominje 1900. godine sa 438 stanovnika. Stanovnici su se uglavnom bavili poljoprivrednom eksploatacijom Kopačkog rita i okolice. Kozjak danas broji 60-ak domaćinstava sa 93 stanovnika. Nekada je Kozjak imao tvornicu paprike, gostionu, dom kulture, kino, a danas je to samo pusti ostatak nekadašnjeg blagostanja. Većina od 40-ak objekata je napuštena ili u vrlo lošem stanju.

Zbog svog prirodnog okružja u Kozjaku postoje realne pretpostavke za razvoj ruralnog turizma i proizvodnje ekološke hrane.

Kopačevo

Naselje Kopačevo smjestilo se 4 km istočno od Bilja na rubu parka prirode Kopački rit. U Kopačevu živi pretežno mađarsko stanovništvo. Prema arheološkim nalazima prostor Kopačeva bio je naseljen još u drugom tisućljeću prije Krista. Na sjevernom dijelu sela Rimljani su podigli naselje i utvrdu za obranu od barbara, a najvjerojatnije se zvalo Ad Labores. Na lokalitetu Malog Sakadaša su otkriveni tragovi velikog rimskog kastruma i kompleks naselja i nekropole zapadno od Kopačeva.

Prvi pisani trag o selu darovnica je mađarskog kralja Andrije II. Iz 1212. godine, kojom se daruje dio naselja s tri mjesta za ribarenje palatinu Pothu. Nekada je cijelo Kopačevo živjelo od ribe, sa 200 ribara. Kao sjećanje na te dane početkom rujna Kopačani organiziraju Ribarske dane, kada se svim posjetiteljima serviraju riblji specijaliteti te jela od divljači zaliveno dobrim baranjskim vinima.

Danas se Kopačani najviše bave povrtlarstvom o čemu svjedoče brojni plastenici vidljivi izdaleka. Ipak nadaleko je poznata kopačevska mljevena paprika, neizostavan dodatak za fiš paprikaš i ostala jela ovoga baranjskog podneblja. Turizam polako uzima maha, a stanovništvo uklapa staru arhitekturu u nove sadržaje etno turizma.

U središtu sela prije rata je postojao zoološki muzej Kopačkog rita kojega je utemeljio prirodoslovac i preparator Josip Majić. U muzeju je bila izložena većina ptica koje žive u Kopačkom ritu te ostale životinjske vrste. Na žalost tijekom Domovinskog rata većina izložaka je opljačkana ili uništena. Danas je u prostoru muzeja etno-soba, zbirka ribarskog alata i starih alata seljačkog domaćinstva.

Kopačevo se može podičiti najstarijim dobrovoljnim vatrogasnim društvom u Hrvatskoj.

ne propustite posjetiti !

Bilje

Bilje je sjedište općine, 3 km sjeverno od Osijeka i jedno je od najstarijih naselja u Baranji čiji tragovi sežu do rimskoga doba. Osim poljoprivrede, koja je do Domovinskoga rata dominirala kao temeljna djelatnost Biljana, u posljednje se vrijeme razvio turizam vezan uz Park prirode Kopački rit i danas predstavlja ishodišnu točku kontinentalnog turizma Baranje.

Zbog blizine Osijeka kojemu gravitira većina građana Bilja, te zbog svojih sačuvanih osobina mirnog baranjskog mjesta dovoljno udaljenog od buke grada, Bilje su mnogi prepoznali kao ugodno mjesto za život, te se naselje ubrzano razvija i širi.

Geografski položaj Bilja vezan je za važne prometne pravce, kako danas tako i u dalekoj povijesti, te je zbog toga ovaj prostor bio razvijen od neolitika. Na svom jugozapadnom dijelu Općina Bilje graniči sa sjedištem županije – gradom Osijekom, na istoku graniči s Bačkom u Republici Srbiji, a kroz Bilje prolazi i važan prometni pravac prema susjednoj Republici Mađarskoj.

Današnje središte općine bilo je nastanjeno još u rimska vremena kada su mjesto nazivali Novae i Ad Novas te je vjerojatno gradu Mursi, koji se nalazio na desnoj obali Drave, bilo nova kolonija. Tim su putovima prolazile rimske vojske jer se tu nalazio prijelaz preko rijeke Drave i dravskih močvara. Kraj grada Murse, na mjestu današnjeg osječkog Donjega Grada, postojao je most od kojeg je kroz biljsku močvaru prema sjeveru vodio Ratni put, gdje su pronađeni kameni spomenici iz 161. godine poslije Krista. Zapadno uz cestu Osijek – Bilje, na oranicama između stupova dalekovoda, vidljivi su nakon oranja ostaci rimske ceste Mursa – Aquincum. Cesta ide u smjeru sjevera i gubi se negdje prije prvih kuća u Bilju. Kod Bilja su tragovi rimske ceste na dva mjesta. Temeljem tih tragova moguće je izvršiti rekonstrukciju njenog pravca od Murse (Osijeka) preko rimskog mosta na Dravi do Bilja, gdje nastavlja prema Kopačevu i spaja se s glavnom limeskom cestom za Ad Militares (Batina).

Turci su u 16. stoljeću izgradili put od osječkog Gornjeg grada prema Dardi s nasipima i mostovima. Između ta dva puta (rimskog i turskog) koji su tijekom vremena propali zbog borbi vođenih na tom području i poplava, 1776. – 1779. godine Marija Terezija je dala izgraditi novi put dug oko 4,5 kilometara koji je vodio sredinom biljske močvare prema gradu Osijeku.

Među biljskom baštinom ističe se dvorac kojeg je sagradio princ Eugen Savojski od 1707. – 1712. godine. U samom dvorcu sagrađena je kapela koja je imala ulogu župne kapele sve do 1775. godine kada je izgrađena župna crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. Župa u Bilju osnovana je 1758. godine. Osim katoličke crkve, koju je izgradila 1775. godine Dvorska komora, u Bilju se nalazi i kalvinska crkva izgrađena početkom 19. stoljeća.

Krajem 18. stoljeća Bilje je bilo glavno mjesto i sjedište cijelog vlastelinstva Belje. Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom zbog poplavnog zemljišta i većeg broja livada. Također se pod vlastelintvom Belje nalazilo naselje kojem su pripadale pustare Podunavlje i Tikveš, a to naselje se zvalo Vardarac. Trećinu područja poplave su učinile nekorisnim, ali su zato vode obilovale ribom. Stanovnici su se osim ribarstvom bavili poljodjelstvom i stočarstvom.

ne propustite posjetiti !

Preuzmite aplikaciju! “Turistički vodič Općine Bilje” za android uređaje

qrcode-hr

Kralja Zvonimira 10

31327 Bilje

OIB: 96787127295

T. +385 31 751 480

F. +385 31 751 480

E-mail: info@tzo-bilje.hr

© Turistička zajednica općine Bilje 2021. | webdesign ENTERnet

Izvor fotografija: Hrvatska turistička zajednica, Web zajednica Bilje
Autori: Pavo Nikolić, Domagoj Blažević, Damir Rajle